- Znaš mogao bi mi snimiti tu pjesmu, ako je još negdje imaš, nije da ju ne bi mogla naći negdje u dućanu, ali znaš malo mi je dosadno i otupavo slušati čitav CD jednog te istog, ma koliko dobar bio. – izžuborilo je iz njenih usta poput potočića, koji se tako glatko ulio u mene i podigao nivo mojih nadanja.
Pogotovo što dok je govorila nije bilo suvišnih aaa eee, nije bilo zapinjanja, stanki...Rečenica je teka glatko, kao da je ranije smišljena, bezbroj puta dotjerivana, bezbroj puta u sebi ponavljana. Možda mi se samo učinilo tako, jer i sam sam znao iste stvari nebrojeno puta raditi. Bio sam pravi stručnjak u smišljanju pitanja koja su pitala jedno, najčešće nešto što nema nikakve veze s onim što želim saznati, a istodobno pozitivan odgovor na takva pitanja mi je davao i veliku nadu da bi i na direktno postavljeno pitanje bilo slično. Ako sam pak na takvom pitanju popušio košaricu, nije toliko bolno, koliko boli kada direktno upitaš i dobiješ NE.

Kako nisam htio odmah, kao Lesi nakon što mu baciš omiljenu kost, zamahati repom i veselo zacijukati, počeo sam nešto petljati, a to petljanje me skoro koštalo. Želeći ispasti ni sam ne znam što, počeo sam priču o tome kako baš i ne znam da li još negdje imam tu pjesmu, iako sam točno znao da CD Richarda Ashcrofta stoji sedmi u trećem redu police s cedeovima.
To moje da ne znam baš da li još uvjek imam Richarda Ashcrofta (oh, izgovaram li ga ja pravilno) dovelo je do toga da toga da ona kaže, ma nije važno, samo sam mislila ako imaš da bi bilo zgodno da mi ga presnimiš. To ‘nije važno’ nije mi trebalo i nikako se nije uklapalo u na brzinu smišljenu strategiju, snimi-nazovi-nađi se opet , pa sam se ipak kao sjetio da znam da mi je ostao u lokalu i da nema problema, snimiti ću.

Poslije toga ni sam ne znam kako njena ruka je završila u mojoj i ništa mi više nije bilo važno. Samo sam sjedio i gledao u nju, a gledati u nju je jednako opasno kao i u fazi odvikavanja od pušenja gledati u cigaretu što se dimi u pepeljari. Što ju više gledaš to ju više želiš. Gledao sam ju, više ni ne pokušavajući pratiti što priča, jer iskreno i ne bi uspio u tome, ne zbog toga što je pričala nerazumljivo ili nešto dozlaboga dosadno, nego jednostavno što su moje misli misle u suprotnom pravcu. Kako iz nekog drugog filma do mene su dopirale riječi, komadi rečenica … gužva … vrućina … gorivo … Nije da sam ja sada neki tip koji ne sluša nikoga i kome je svejedno kako je grozno po ovoj vrućini zapeti u gužvi, ali u tom trenutku nisam dopustio nikome i nikakvim riječima da mi kvare to vrijeme dok gledam u nju. Nisam dao ni gužvi, ni vrućini, ni praznom rezervoaru u automobilu da mi pokvari taj trenutak. Nisam dao!

Samo sam gledao ju, slušao ju, ne trudeći se razumijevati što priča, puštao sam da njen glas kao pjesma neke pjevačice s Gvatemeale, koju nimalo ne razumijem, struji kroz mene. Gledao sam nju, pogledavao nebo, zahvaljivao Bogu ili već onome kome mogu zahvaliti, što mogu iz te blizine gledati najljepše lice na svijetu, što mogu vidjeti sunce kroz njenu kosu, što mogu u svojoj ruci držati njenu ruku, što mogu osjetiti njenu divnu meku kožu, što mogu slušati njen glas koji me smiruje, koji me grije, koji me drži u raju.
Oh, dragi Bože, čime sam te tako zadužio?

- Snimi mi na kaseti, da mogu slušati u autu, da ne moram objašnjavati odakle mi ….Snimi što želiš, što misliš da bi bilo OK….Dati ćeš mi svoj broj telefona, pa ću ja tebe nazvati……
Osvrćući se nervozno oko sebe vrlo je brzo popila svoju vodu sa kriškicom limuna, koja je ostala zaljepljena na ne baš tankoj stjenci čaše, triput presavila komadić papira na kome je napisala moj broj telefona, bez imena i spremila ga u neki skroz sa strane džepić u novčaniku.

Nazvati ću te – rekla je dodirujući mi rame dok je silazila sa stolice – znaš moram požuriti.

Nestala je u gužvi a u meni je Etna ponovo proradila.