She's The One

ponedjeljak , 21.03.2005.


Često sam znao tako sjediti gledati u nebo i kao ništa ne misliti. Vjerojatno sam dobar utisak nezainteresiranosti na sve ostavljao jer su me uglavnom puštali da sam gledam u nebo i ne razmišljam ništa. No međutim to je bila samo varka jer su mojim mozgom šibale kombinacije kojima je brzina svjetlosti spora. Da su mi misli bile usmjerena na rješavanje kakvog šahovskog problema sigurno bi Garija Kasparova matirao u trećem potezu. Da su mi misli bile usmjerene na kemijsko geološke procese vjerojatno bi navukao na sebe bijes arapskih naftom bogatih zemalja jer bi sigurno izumio naftu bez pijeska. Da sam kojim slučajem razmišljao o globalnom zagrijavanju i uništavanju atmosfere sigurno bi na brzinu kao na kotačiću frižidera spustio temperaturu zemaljske atmosfere za koji stupanj. Naravno da su mi misli bile usmjerene ka tome, cjepivo protiv side i lijek protiv raka bili bi već u ponedjeljak na policama vaše lokalne apoteke, a ni pšenica i kukuruz koji rastu u pustinji bez vode ne bi dugo čekali sjetvu.
No ništa od kruha iz sahare i nafte iz kišnice, jer mojom glavom je šibala samo jedna misao.
Naslonjen glavom na betonski stup, možda je blizina betonskog željeza iz stupa povezanog u mrežu sa betonskim željezom obližnje deseterokatnice utjecala na tok mog razmišljanja, razmišljao sam samo o jednom, razmišljao sam samo o njoj. O onoj maloj od preko puta, oh Bože (ne volim te bas previše spominjati ni u dobru ni u zlu, ali ovdje bas moram) što mi učini da ne mogu o ničemu drugome razmišljati.
Što god da pomislim ona je u mislima. kad čujem kakvu pjesmu na radiju koja mi se svidi, pomislim kako bi volio da se i njoj sviđa. Ne znam zašto, bez veze. Vjerojatno nikada neću biti u prilici da s njom namjerno slušam glazbu. Možda nekada, slučajno, kada ona krene autobusom kući, a ja kao slučajno upadnem u isti autobus jer imam kao nešto obaviti u tom djelu grada, mada ne znam što bi odgovorio da me se upita kuda idem i kako se mislim vratiti nazad. Možda bi onda mogli zajedno slušati glazbu iz zvučnika autobusa pomiješanu sa zvukovima ulice i probušenog auspuha, naravno ako autobus ima zvučnike i šofera koji neće razgaljivati putnike piskutavim trotonskim vokalom pjevačice koja pjeva o nesretno-tužnim ljubavima ganutljivim stihovima omotanim u bliskoistočne ritmove praćene reskim zvukom harmonike na dugmiće. Ne znam za kakvo bi moje upucavanje takva glazbena podloga bila dobra, o čemu bi pokušao mudro lupetati dok kroz zvučnike pišti '... ostavio si me zbog one koja ti ja dala, ali znaj da za te čuvam svoja usta mala.....' . Možda o tome da bi bilo bolje da je usta mala sačuvala i od otvaranja. A što bi se dogodilo da ona zbog koje ne spavam noću kao sav ostali normalni svijet, nego vilenim i šetam po škripavom parketu budeći stanare i iznad i ispod mene, što bi bilo da ona zbog koje ponekad ne znam ni kako se zovem, zbog koje mi srce zakuca nerazumnim ritmom i koje kao da hoće izaći iz mene, što bi bilo da ona zapjeva '... ostavio si me zbog one koja ti ja dala, ali znaj da za te čuvam svoja usta mala.....'

<< Arhiva >>