Fabijan

utorak , 22.03.2005.


Jutro. Vruće je, jedan od onih dana kada je naš vjetar zaboravio doći, kada je zaigran puhanjem preko planinskih proplanaka i igranjem lovice (ili školice, možda i vjetrovi igraju neku svoju igricu) sa braćom vjetrovima ostao negdje daleko u zemlji vjetrova i zaboravio na nas okružene asfaltom i betonom. Celzijus se već rano popeo do četrdesetog kata i nije ničim pokazivao da se namjerava spustiti ni mrvu niže. Ulice obljepljene suncem žarile su i nisu pružale nimalo prijatnu sredinu za boravak.

Naš ljubimac, mačak lutalica, koji se usput baš i nebi mogao nazvati lutalicom, jer je nas koji su brinuli o njemu da slučajno ne ostane gladan ili žedan bilo dovoljno za njegovih devet života, umjesto veselog trčanja i svoje omiljene igrice guranja prazne limenke po ulici, izabrao je hladovinu koja se napravila ispod kamiona koji je izgleda zalutao u našu ulicu i koji je izgleda odlučio da mu se po ovoj vrućini nigdje ne vozi. Naš mačak je ime dobio po nogometnom golmanu Fabijanu Barthezu, jer u trentku dok smo mu birali imena, jer nemože naš mačak biti bez imena, i dok su prštali razno razni prijedlozi, netko je reko da bi ga mogli zvati Barthez. No kako je ime Barthez bilo zauzeto, za našeg ne baš previše obljubljenog lokalnog bogataša, uvjek okruženog zgodnim mladim ženama, koje su se po našem skromnom mišljenju prije lijepile za bijelom kožom obložena sjedala njegovog BMW kabrioleta nego za njegovu uvjek oznojenu ćelavu glavu i podbradak ravnomjerno raspoređen u tri sloja, mačak je postao Fabijan.

Fabijan se u hladovini pod kamionom rastegnuo koliko je mogao raširivši noge kao da pokušava uhvatiti mrvice vjetra koji bi se bar na trenutak zapleo među njegovo narančastosmeđe krzno i učinio mu ovaj dan bar mrvicu podnošljivijm. Tko zna možda je u tom trenutku mislio kako su ljudi čudni i kako vole uvjek pronalaziti krive razloge zašto netko nešto ima ili nema. Možda mu je bilo žao što što ovi, ipak dobri ljudi koji brinu o njemu da ne bude gladan ni žedan i koji usput nemaju kabriolete sa kožnim sjedalima, misle da njegov imenjak, ćelavi i debeli Barthez ima uspjeha kod žena samo zbog svog debelog novčanika. Možda je mislio da griješe, jer možda su Bartheza žene volile i zbog nekih drugih razloga. Fabijanu nikada nije bilo jasno što muškarci vide u ženama, a bogme ni što žene vide u krivim i dlakvaim nogama muškaraca, jer Fabijan je ipak njabolje poznavao noge i s njima se najčešće sretao.

Možda Fabijan nije o ničemu razmišljao, nego jednostavno ležao, hvatao zrak, a možda je i spavao i sanjao o onoj maloj sijamskoj maci, za koju mu se činilo da mu se uvjek nasmješi kada on prođe ipod njenog balkona i kada svoju praznu limenku zakotura najbolje što zna.


Pričica Fabijan je na natječaju za kratku autorsku priču Ekran priče_03 u organizaciji IskonInterneta i Naklade MD izabrana među 200 najboljih priča, ako Vam se svidjela, a željeli bi svoj glas (ocjenu) dati za nju, posjetite Ekran_03 i ocjenite ju. Hvala


<< Arhiva >>