grass is always greener on the otherside

utorak , 15.03.2005.

Prođe još jedna sekunda, prođe još jedan čitav krug sekundi, ja sjedim još uvijek na istom mjestu i još uvijek gledam u taj sat i neradim ništa.
Kažu možeš svoj život promijeniti u samo jednoj sekundi. Vjerojatno. Samo što ne kažu kada saznaš koja je to sekunda koja je promijenila tvoj. Možda je to upravo neka od ovih tristotinjak koje provodim tupo gledajući kako se najtanja kazaljka na satu okreće.
Kako uopće čovjek zna kada mu je vrijeme da mijenja svoj život? Možda i ne zna, možda i ne želi znati, možda mu je dobro onako kako je, jer je.
Možda nismo spremni praviti velike promjene u svom životu, jer smo kao teretni vlakovi natovareni stvarima, stvarima koje smo kroz život skupljali, bilo da smo ih željeli ili su se jednostavno dogodile pa se utrpale na naše vagone, pa pod njihovim pritiskom i ne možemo lako preskočiti i promijeniti tračnice koje nas vode u nekom smjeru, bez obzira bio taj smjer ono što mi želimo ili jednostavno klizimo životom trenutno na najlakši mogući način, ne praveći nikakav otpor tračnicama koje nas vode.
Naravno i takvo pasivno vozanje ima svoje prednosti, uvijek možemo glasno protestirati zbog krajolika kroz koji trenutno prolazimo, jer nije po našem ukusu.
Uvijek je lakše kukati i kriviti tračnice zbog toga što je oko nas sivo šiblje i blato, nego preskočiti na neki drugi kolosjek koji možda vodi do suncem prošaranog voćnjaka jabuka, kroz koji prolazi bistri potok obala nakićenih ružama i jorgovanima.


<< Arhiva >>