Sjedio sam u cafeu, ubijao vrijeme, ne mogu reći odmarao, jer nemam se bogznačime umoriti, ne mogu reći čekao nekoga jer nisam imao ništa dogovoreno, ne mogu reći zvrljio okolo jer nešto zanimljivog za oko nije bilo u vidokrugu.
Novine sam prelistao, ne čitam ih, jer mislim da u njima ima previše stvari koje čovjeka uistinu ne bi trebale zanimati, istina bilo bi dobro ponešto znati, ali znanje da je jučer svrgnut predsjednik u Zanzibaru i da li Zanzibar još uvijek nosi to ime ili ga je ovog petka opet promijenio u nešto drugo ili da je poremećeni maloljetnik pobio cijelu familiju ili da je neki ministar ili netkovlastiblizak maznuo neku hrpu para koju smo mu mi kupujući cipele i kurtone uplatili u poreznu kesu, ili ne daj bože da saznam sto je koja umjetno napravljena estradna zvjezdica sa tri ispjevane pjesmice (u tri tona) jučer jela ili kakvom je krpicom pokrila, kod poznatog estetskog kirurga, povecane sisice... Takva znanja me ne bi učinila nimalo pametnijima, a i kad razmislim sto ja imam zajedničko sa Ugandom, poludjelim maloljetnikom, korumpiranim političarima i trotonskim pjevačicama, ništa. Nisu novine za mene. Definitivno.
Ispijao sam kavu i tupo gledao u sat na zidu
- Slobodno? – Upitao je simpatični, meni odnekud već poznati ženski glasić i ne čekajući odgovor već vukao barsku stolicu do moje.
Nisam još stigao ni složiti popis toga što bi morao prije odgovora provjeriti na sebi, da li je sve u redu , da li su čarape u tonu sa cipelama i hlačama iako je ljeto i nemam čarapa, da li je današnja vrućina u ovim popodnevnim satima ostavila tragove na mojoj majci, da slučajno usput na brzinu pojedeni hamburger poslije posla nije ostavio tragove salate na mojim zubima, da slučajno koje dugme na zatvaraču hlača nakon zadnjeg posjeta wc-u nije ostalo otkopčano….. Već je sjedila kraj mene.
- Sjećaš me se? – upitala je bezbrižno neopterećenim glasom čiji je ton kod mene prekinuo razmišljanje o menivećodnekud poznatim ženskim glasićima kojih se najradije u nekim trenutcima i ne bi rado sjetio, a kamoli ih zaželio na stolici pored moje.
Okretao sam polako glavu prema izvoru prekida mog popodnevnog studiranja kretanja najtanje kazaljkice na satu, na pamet mi nije padalo ništa osim izlizane fraze o tome da živimo u slobodnoj zemlji i da prema tome možemo sjesti gdje želimo…. A onda kada se moja glava dovoljno okrenula da vidi koga bi se to trebao sjetiti, kazaljčica se u mojoj glavi okrenula 600.000.000 puta u nazad.
ONA, TO JE ONA! Srce je zakucalo ritmom sedamnaestogodišnjaka. Sva razmišljanja su stala. Mozak na nula obrtaja. Srce na 200 BPS.
Vjerojatno je moj iznenađeni blagoteleći pogled, praćen tišinom koja je izlazila iz mojih usta otkrivalo i moju zbunjenost i moju iznenađenost i moju nemogućnost da išta kažem.
O Bože trenutak koji sam tako dugo želio, trenutak koji sam tako dugo sanjao, trenutak o kome sam noćima razmišljao, smišljao kako ga napraviti, kako doći do njega, sada je tu. A ja nespreman, ne znam trepnuti ne znam disati. Ne znam što reći, a milijuni rečenica sam za tu prigodu smišljao su nestali. Muk. Osjećam kapljice znoja kako se u trenutku stvaraju i počinju kotrljati niz vrat po leđima. Pokušavam progutati pljuvačku, ona grebe kao za najgore upale grla, jedva prolazi kroz grlo. U želucu kamen, najtvrđi, najteži, kao da je onaj hamburger, na brzinu pojeden kao ručak, bio punjen olovom ili nečim još težim ako teže postoji.
Pokušavam reći barem ‘Slobodno je, naravno’, ali ideja o tome na putu od mozga do usta nestaje negdje u grlu i kao zapleten u beskonačnu petlju ponavlja samo S..S..S.....Oh, ne i mucati sam počeo, zašto baš sada u trenutku kada bih trebao biti najbolji na svijetu, iz mene izlazi ono najgore moje.
Ipak nekako krajnjim naporima nakon nekoliko uzastopnih S...S...S... sam uspio reći: - Naravno, izvoli.
Smjestila se i nasmješila, a ja sam pokušao izvinuti za svoje mucanje objasniti ga time da sam ustvari s tim S...S...S... želio reći: Svakako, Sjedni, Samo Se Slobodno Smjesti, Sjećam Se, ali nisam znao što ću prvo, pa sam onda sve skratio samo na prva slova. Naravno da nije povjerovala, ne bi niti ja da je meni to netko rekao, ne bi ni klinci iz trećeg razreda smatrali to istinom, ali sam ju barem uspio nasmijati.
Kaže kako je nešto obavljala u blizini, pa je ožednila i noge umorila, pa je odlučila malo sjesti, odmoriti, nešto popiti. Odmah sam manirom iskusnog i u sve upućenog čovjeka ustao i konobara pozvao po imenu, jer koliko dugo sjedim ovdje znam i puno više o njima od toga kako se zovu, a on ni da mrdne. Zovnem ga malo glasnije a on kao da je testirao koliko se stvarno ne čuje kada se sir u uši natrpa. Tako umjesto da ostavim dojam na gošću, stajao sam pored šanka pokušavajući dozvati gluhog. Sekunde koje traju satima. Mašem rukama pokušavam još jednom, još glasnije. Meni neugodno do New Yorka ali preko rta Dobre Nade i Cape Horna, a ona se samo smiješi. Dolazi konobar noseći neko piće pitajući me što se derem toliko, kaže da nisam sa svojim ovcama negdje na planini, a usput dama je već ranije naručila što će piti. Dok joj pruža mineralnu vodu sa kriškicama limuna, ja bi od stida da stid može otopio kamen na podu na kojem stojim i nestao.
Spasio me Richard Ashcroft. Spasila me Song for the lovers, koja je tog trenutka krenula valjati svoje zvuke kroz kafe puneći ga nekom posebnom toplinom i nekom posebnom mekom svjetlošću. Uhvatio sam se je kao pijanac zadnje čašice i napomenuo kako je to dobra pjesma i kako ju dugooo već nisam slušao. Složila se sa mnom i napomenula da ju ustvari nije ni čula još od vremena kada je prodavala sladoled preko puta mog kafea i kada je ustvari slušala sve što se i u mom kafeu slušalo. Ja sam tada grozno slagao, rekao sam ne znam zašto, da ustvari od kada je ona otišla i nisam baš često puštao tu pjesmu, možda tek jednom ili dva puta i to ako je neki od zajubljenih parova koji su znali sjesti kod mene baš izričito zamolio. Istina je bila naravno dijametralno suprotna, vjerojatno su i vrapci sa okolnog drveća znali svaki takt te pjesme, jer sam ju ne često, nego prečesto puštao, pogotovo nakon zatvaranja lokala, kada sam znao sjesti sam, gledati u zvjezdano nebo, misliti gdje je sada ona, da li i ona vidi sada ovaj komad neba, a Richard je iz zvučnika šaputao...
...
I spend the night
Yeah, looking for my insides in the hotel room,
Waiting for you
We're gonna make it tonight
Yeah, something in the air tells me the time is right
So we'd better get on

And d.j. play a song for the lovers tonight
Please, play a song for the lovers tonight

You know I'm waiting
Lord, I've been waiting all my life but I'm too late again I know
But I was scared
Can't you see?