iako još nema čvrsto smišljen naziv, nazovimo ovu priču u nastavcima "Zelena košulja"

ponedjeljak , 26.03.2007.

kako svaka priča koja želi biti ispričana, mora imati barem svoj početak, tako i ova počinje baš početkom i nije nimalo neobično da želeći pridobiti čitaočevu pažnju počinje sa poprilično glasnom zvonjavom telefona....

Cvrrccccc … cvrrrccc … cvrrrrcc ….
Bučno je zazvonio telefon, namjerno namješten na najbučniju i najiritantniju melodiju zvona, kako ga ni slučajno ne bi mogao prečuti. Naravno, to je bila njena ideja, vođena mišlju da nikako ne bi bilo dobro ne čuti telefonski poziv koji možda poziva na sudbonosni razgovor za zaposlenje na trećem katu kao treći pomoćnik, pomoćnika za idejno osmišljavanje zidne kolorizacije, kako stambenih tako i radno-poslovnih prostora, čiji se posao uglavnom svodi na dodavanje boje, a poslije i čišćenje prostora za glavnim molerom.

Iritantno cvrckanje telefona me natjeralo da na tren izgubim koncentraciju, što je Zoltaru Mallet-Lilacu bilo dovoljno da me samo jednim preciznim udarcem štapom u glavu baci na pod i oduzme mi tridesetisedam jedinica energije, prije nego što sam stiskom tipke «pause» prekinuo sada više neupitan poraz. Tražeći slušalicu telefona negdje na stolu razmišljao sam o tome kako sam se još jednom dao nasanjkati i kako sam u duelu sa Zoltarom dječje naivno prihvatio borbu štapovima, inače njegovim najmoćnijim oružjem, umjesto da sam inzistirao na dvoboju električnom šakom u kojoj sam bio i više nego dobar, moglo bi se reći čak jedan od najboljih.

Iz napokon pronađenog telefona dopirao je dobro poznati glas:
- « Pa gdje si do sada? «
- «Treba ti cijela vječnost da dohvatiš tu slušalicu.»
- «Misliš da će netko drugi čekati toliko da se ti stigneš javiti?»
- «Draga, ma znaš da se odmah javim, no ovaj puta sam bio u WC-u, a dobro znaš da nakon što su mi tri ranija, ne baš tako jeftina, telefona upala u WC, više telefone tamo i ne nosim, preskupo je.»
- «Ajde de! Htjela sam ti reći da ću danas malo kasnije doći kući, moram pokupovati poslije posla neke stvari po dućanima, a ti budi u sedam spreman, ne zaboravi da danas idemo na večeru kod Patrika.»
- «Nema problema draga, ljubavi moja jedina.»
- «Ljubavi? Sunašce? Možeš li kada već budeš hodala po dućanima pogledati da li su u FullGamePlayStore-u dobili četrnaesti nastavak BloodCrown-a?»
- «Koga?»
- «BloodCrown-a, znaš ono kada ideš u prošlost i tamo srećeš između ostalog i svoje slike iz prijašnjih života, pa se onda boriš sa bićima iz budućnosti, a u toj igrici je i ona princeza SatinWire koja ima onu lijepu kosu, skoro lijepu kao što je tvoja. Zapamti četrnaesti nastavak, zapiši.»
- «Dobro. Budem vidjela ako se sjetim, a ti ne zaboravi biti spreman u sedam».
- «I nemoj molim te obući onu teksas košulju, nju nikako, imaš u ormaru onu finu zelenu!»

GrrrMrrrrFrrrrr poželim na tren da sam mačak, pa da mogu onako frknuti, kako to samo mačke mogu. Možeš misliti večera kod Patrika. Znao sam. Inače sam sklon vjerovati da loše stvari nikada ne dolaze same, tako da sam bio uvjeren da Zoltarov udarac štapom u glavu nije jedino zlo, ali ipak nisam vjerovao da će lančano kolo uparenih nesreća toliko daleko se zavrtjeti te u istom paru ponuditi i večeru kod Patrika.

«Njnjnjnjjjnjjjj … nemoj obući teksas košulju, obuci onu finu zelenu….» , kao ja ne znam sam što trebam obući, a u ostalom što fali mojoj teksas košulji, izuzetno je dobra kada njene starce treba razvoziti gradom od mesara do doktora sa obaveznim zadržavanjem kod šnajdera kako bi se isprobao i eventualno malo suzio ili proširio sakoić ovogodišnjeg trend uzorka i boje, koji će ionako većinu svog postojanja provesti u ormaru kamforom natopljen čekajući sudbonosni napad moljca i koji će usprkos svim poznatim mjerama zaštite ipak načiniti od tog brižno odabranog i krojenog odjevnog predmeta samo krpu koja se vjerojatno više ne može ni crvenom križu pokloniti, jer Bože moj pa tko bi tako nešto više i nosio.

Teksas košulja ne može, ali zato može «ona fina zelena», naravno jer ju je ona kupila i vrlo je «IN», a kako se ide kod Patrika, koji je isto tako vrlo «IN» onda moram i ja biti barem malo «IN», barem da imam «IN» košulju, kada već nemam «IN» posao i plaću i kada ne živim na tako «IN» mjestu kao Patrik, pa ne mogu sa velikog osunčanog balkona s kojeg se pruža fantastičan pogled, rukom mahnuti lađaru, kao starom prijatelju, koji svoj veliki šlep provlači rijekom skoro dodirujući obalu i Patrikovu kuću smještenu skoro u samoj vodi, i naravno nikako ne smijem kolutati očima kada sa sofisticirano skupoga kućnog razglasa, koji bi zvučnom snagom mogao dobro ozvučiti osrednje posjećen predizborni skup stranke na vlasti, počnu prostor ispunjavati tonovi također vrlo «IN» glazbe u izvođenju Arsena «IN» Dedića.
Zelenu «IN» košulju još mogi i odtrpiti ali Arsena....

... nastavlja se ....

* dok Vam uši i oči sa valova Vaših omiljenih radio postaja i sa ekrana vaših omiljenih tv programa ovih dana počinje puniti novi Travis singl Closer, freestyler ide malo dalje u budućnost pa vam ovom prilikom u svom jukeboxu predstavlja pjesmu Selfish Jean sa nadolazećeg Travis albuma The Boy With No Name

<< Arhiva >>