Dio XI

srijeda , 27.04.2005.

Nešto o pjesmi koja prati post:
Našli ste se nekada u situaciji da su nekome jučerašnje novine ugodnije i zanimljivije društvo od vas, ništa strašno ako se radi o nekome vama nebitnom, jebeno ubijajuće ako tom nekome želiš biti više od kapljice u moru njegova života. Jebeno dobar razlog da se zamisliš, ne malo, nego svom svojom sivom masom o samom sebi. Ej pa to je priča koju bi trebali pratiti Rolling Stones i Yesterday Papers (Who wants yesterdays papers …Who wants yesterdays girl/boys …Who wants yesterdays papers … Nobody in the world…). Ipak koliko čujem ne svira to.

Glorius – Andreas Johnson jedna od prvih pjesama za koju mi je Ona rekla da joj se sviđa. Iskreno nikada ju do tada nisam čuo, ona ju je vidjela/čula na MTV-u. Ne trebam reći da sam tada svaki slobodan trenutak koristio gledajući MTV, ne bili je uspio čuti. Kasnije sam preko Norveško-Švedsko-Francusko-Nizozemskih veza uspio nabaviti prvo samo jedan, a kasnije i sve albume famoznog Andreasa Johansona i danas ga rado zavrtim, a Glorius u meni pobudi posebne izuzetno drage i tople uspomene na vremena kada je ta pjesma bila jedna od onih «naših» pjesama (da ima ih još podosta, o njima drugi put) koje su od nas dvoje činili jedno, jer gdje god se nalazili koliko god nas kilometara ili mora dijelilo te «naše» pjesme su nas stapale jedno u drugo, u jedno, baš kao dvije puzzle koje su imale nevjerojatnu sreću među milijardama naći baš onu koja im apsolutno odgovara.

Zvala se AIBHLIN (pokušajte to izgovoriti, ja definitivno ne mogu, niti sam ikada mogao), kaže da je to irska izvedenica imena Evelyn (što je ipak malo prihvatljivije za izgovaranje), kaže da i nije baš najsretnija što ima takvo ime, sjeća se da su manje više svi koji su je negdje morali imenom zvati imali isto tako problema, sjeća se da su u školi svi pravili šale na račun njenog imena ali i na to se navikla (kao i na zadirkivanja zbog njenog pokvarenog r, za kojeg ni danas ne zna kako to da ga ne može pravilno izgovoriti) pa se škole i školskog doba rado sjeća).

Nitko ju nije zvao tako osim tate i njegove majke, Irkinje po kojoj je i dobila ime, bake čiji je djed tko zna kada, tko zna kako, tko zna s kojeg broda pokupio svoju mornarsku vreću i pod nožnim prstima osjetio topli pijesak Mauricijusa. Bake se kaže više i ne sjeća ali eto ime je tu da stalno na nju podsjeća. Svi ostali su je zvali Lyn, svi osim majke, koja se nije mogla suprotstaviti tvrdoglavom Ircu. Majka ju je zvala Anđelom svojim.

I ja sam ju zvao Anđelom svojim.

Onakvoj tananoj, svijetle puti, kose plave kao lan (čujem li to negdje u daljini zvuke nekada vrlo popularnog hita 'Jedina moja', iako osobno ne znam kako je to lan plav, ali ako pjesma kaže tako…), očiju plavih kao nebo, samo su joj krila nedostajala da stvarno ne mislim kako Anđeo preko puta moga restorana prodaje sladoled.

Udala se mlada, kao još mlađa, djevojčica skoro, upoznala je onog velikog kao tvrđava (koji kako ona kaže nije tada još tako velik bio), zaljubila se (mada sada nije sasvim sigurna da li bi to danas pravom ljubavlju mogla nazvati, jebiga neke stvari tek s godinama dođu u glavu), rodila sina, kojeg kao što je i nju njena mama zvala, zove Anđelom svojim, povede ga katkada sa sobom (kaže samo onda kada ga nema tko pričuvati, jer nije za dijete da cijeli dan na suncu stoji), znam ga gledati kako se s velikim žarom predaje izgradnji kula od pijeska, na plaži iza njenog kioska, dobro mu to ide, pomislim, ako ima sreće, jednog dana će kuće praviti, možda čak i hotele, puno ljepše od ovih ogromnih stupova, što nas okružuju, pozabadanih u zemlju.

Nije bila najsretnija što je morala početi prodavati sladoled na plaži (sada je sretna, kaže najsretnija žena na svijetu), no od nečega se mora živjeti (ipak ima Anđela svog koji joj je najvažniji na svijetu, a niti jedan posao iz tog razloga nije težak, niti ga je sramota raditi), a onaj njen kao tvrđava veliki, nije imao tako velik talent za posao (ona sada kaže da on izgleda nema talenta ni za što, a ja joj iskreno ne vjerujem u to) pa je jednu dobro uhodanu trgovinu osvježavajućim napicima, svojim poslovnim potezima, uspio dovesti do toga da joj hitno treba jedno osvježenje u vidu nekoga tko će to malo bolje znati raditi (za što bi mu ja podigao najveći spomenik na svijetu) .
Skupili su sve što su imali, malo se i zadužili (ona kaže :'ne možeš se nikada malo zadužiti'), gurnuli ono nešto u one džepove koji čekaju otvoreni da se u njih ono nešto gurne (da i ovdje ima otvorenih džepova, čije punjenje otvara sva vrata, pa kako bi ja inače svoj restoran imao), kupili mali kiosk za sladoled (crveni kombi, čiji zvuk pouzdanog četverotaktnog motora ja s velikom radošću svakog jutra iščekujem, imali su od ranije iz epizode s osvježavajućim pićima, kao jedino što im je od te priče ostalo), stavili ga uz plažu, preko puta ceste, preko puta mog restorana.


nastavlja se

<< Arhiva >>