Dio III

ponedjeljak , 11.04.2005.



Sjedim tako u svom stolcu, za svojim stolom (za ljubitelje detalja stol je s plavim stolnjakom, a podmetači za stolice su crveni Norvežaninovom rukom ručno obojani) i gledam u nebo. Volim gledati u nebo, volim gledati tu igru oblaka, njihovu nesputanost, slobodu kretanja, pomalo im zavidim, iako nisam sasvim siguran da i oni gledajući mene odozgo ne zavide i meni jer mogu mirno sjediti i uživati dok se oni moraju vjetrom nošeni naganjavati po nebu.
Volim sjediti tako na svom mjestu, iako nekada vjetar zna propuhati svu robu što imam na sebi i zaigrati igru provlačenja između mojih kostiju, zna se ponekad i sunce spustiti na mene kao da sam jedini na svijetu kojeg treba grijati. Možda baš zato i volim sjediti na svom stolcu i razmišljati.
Obično u ovakvim trenutcima i na ovakvim mjestima, osamljeni i u tišini, pokušavamo pogledati sebe, svoj život, ocijeniti što smo učinili, procijeniti da li je to dovoljno, izmjeriti koliko je to blizu ili daleko od onoga što smo htjeli, što smo željeli, za čim smo žudili, čemu smo težili. Naravno ovakvi oblici ponašanja vezani uz sagledavanje sebe kroz život koji smo proživjeli, uglavnom su karakteristični za ljude koji baš i nisu pretjerano zadovoljni sobom i svojim mjestom u svijetu koji se nalazi oko njih. No ja sam bio izrazito zadovoljan, tko bi rekao da će jedna ludost napravljena prije par godina rezultirati ovakvim stanjem uma, ovakvim zadovoljstvom. Tko bi rekao da će baš kao u priči, baš kao u pjesmi (… jedan poziv mijenja sve…) stvarno jedan poziv promijeniti sve.

Radio sam na maloj lokalnoj radio postaji kao DJ. Naravno da nisam bio obični DJ, već zvijezda noćnog programa s radnim vremenom od ponoći do pet ujutro. Krasno vrijeme za puštanje glazbe, sva moja inventivnost i umijeće oblikovanja glazbenog ukusa slušatelja u tome terminu mogla je doći do punog izražaja.
Naravno da svako normalan zna da me u to doba nema skoro tko ni slušati, izuzmemo li policiju, koja mora osluškivati krade li tko što, pa onda nema vremena slušati bilo što drugo, pa samim tim ni mene, malo je tko budan.
Studenti koji su tijekom prethodnog vremena imali malo vremena za učenje, ako su budni ili negdje se lijepo zabavljaju, ne mareći za muziku koju im ja puštam, jer oni ipak biraju sami sebi što će slušati, ili uče pa im moja muzika može samo smetati u pripremi sutrašnjeg ispita.
Portiri ionako čitavu noć prespavaju. Tajni ljubavnici sve rade u tišini kako bi mogli čuti eventualne zvukove koji bi im mogli najaviti da dolazi opasnost mogućeg otkrivanja. Oni koji u to doba piju više ništa ne čuju.
Kamiondžije i ostali šoferi koji možda tu noć nešto voze ionako slušaju samo country, mada u zadnje vrijeme sve više i narodne pjesme pune boli i sjećanja na topli dom koji je daleko . U ovo zadnje sam se i osobno uvjerio jedne noći, žureći na posao, vraćajući se s nekakve prigodne pijanke u stanju takvom da sam nakon podosta neuspješnih pokušaja guranja ključa u bravu automobila, stajao na cesti kao snjegović, jer je u međuvremenu počeo padati gusti snijeg. Na svu moju sreću našla se dobra duša u obliku vozača hladnjače koja me je unijela u svoju toplu kabinu, zagrijala vrućom kavom i setom toplih pjesama o bolnom srcu koje je daleko od doma.
Te noći sam u znak zahvalnosti prema svim vozačima kamiona, posebno hladnjača, onakav, malo_je_reći pijan, uspio nabirkati tri pjesme u kojima majke, žene, djeca, očevi, braća, sestre, nećaci i sva ostala bića koja se mogu naći u kući ili okolo nje pjesmom izražavaju tugu što njihov sin, muž, otac, brat, stric, onaj koji im donosi vodu,... mora noćima biti budan razvažajući mlijeko od mljekare do trgovine.
U znak velike zahvalnosti prema tome plemenitom činu vozača kamiona, te tri pjesme su se naizmjence vrtile svo moje radno vrijeme i naravno da to nikome nije zasmetalo, jer iskreno nisam niti ja siguran da li sam ispritiskao svu dugmad koju je potrebno stisnuti da bi izašao u eter ili je glazba svirala samo za mene. Sutradan kada sam pitao da li je netko možda čuo što sam protekle noći puštao, dobio sam šutnju kao odgovor, pa sam si ja radije to protumačio kao da nije bilo izlaznog signala, nego kao to da me nitko ne sluša, mada ovo zadnje i nije daleko od istine.
Znate kada čovjek radi u tom terminu kao ja onda isprva misli da će sada on svojom karizmom, svojim pristupom, svojom genijalnošću natjerati ljude da ne spavaju, nego da slušaju njega, međutim kako vrijeme prolazi, prvo postajete nezadovoljni jer vas nitko ne sluša, pa se onda naviknete na to i skužite da je to baš dobro jer možete raditi što god hoćete, jer nema nikoga da se žali na vas, a ako se nitko ne žali na vas onda ste dobar i drže vas i dalje da radite, pa onda nakon nekog vremena vam i to dojadi pa probate uvoditi nekakve novine.
Tako sam ja jedne noći odlučio otvoriti telefone i dopustiti ljudima da razgovaraju samnom, ne zbog ljudi nego zbog mene jer mi je stvarno bilo dosadno. Koliko mi je bilo dosadno najbolje će opisati činjenica da se grozim čuti svoj glas na radiju jer kada ga čujem jednostavno ne vjerujem da sam to ja i da netko može tako ružno pričati. Ali kažem vam bilo mi je dosadno. I tako svakih petnaestak minuta velim ja ‘dobra noć dragi moji slušaoci, ljubitelji noći i svega što ova noć nosi sa sobom, vaš omiljeni radio je noćas sa vama, samo za vas, nazovite 2343-4362 i pričajmo, pitajte, reci te nam svoje tajne, ispričajte svoju sreću, podijelite svoju tugu...’.
I tako došlo i pet sati vrijeme kada sam ja gotov sa svojim poslom a telefon kao da je isključen, naravno da sam par puta provjerio kablove da vidim radi li uopće. Nazivao i dežurnog u pošti da provjeri da li je s linijom sve uredu. Naravno da je dežurni bio ljut i da me je poslao u nekoliko materina i rekao mi da čekam jutro, jer kog će kurca sad on po mraku ići gledati jel' nešto radi ili neradi.
Ali naravno nije me obeshrabrilo to što nije bilo poziva prve noći, jer sam ja bio uvjeren da ipak nešto s telefonima nije bilo u redu. Izgleda da telefoni nisu valjali niti drugu niti treću noć. Ipak četvrte noći oko četiri sata zvrrrr zvrrrr zvrrrr, pustim ja da telefon odzvoni tri puta, ne mora svako znati da jedva čekam da me netko nazove.
Ne, nije bio krvi broj, nego baš poziv za mene. Uglavnom da ne dužim previše te noći sam dobio ponudu koja je skroz izmijenila moj život, ponuđeno mi je da budem DJ u jednom malom lokalu na Mauricijusu. Kako stvarno nisam imao ništa mudrije na pameti, a kako je svaki naš korak naprijed u životu ustvari korak u nepoznato, i ako previše mudrujemo i razmišljamo o tome što nam taj korak donosi ili odnosi , možemo povelik dio života ostati na mjestu i propustiti život da prođe mimo nas, bez previše razmišljanja sam ponudu i prihvatio


nastavlja se

<< Arhiva >>