Na jastučiće za stolice sam bio jako ponosan. Kada su Amerikanci gradili obližnji hotel, dovezli su neko specijalno staklo iz Amerike, neko koje neda da toplina izvana ulazi unutra, ne kužim se u to, ali je to staklo bilo upakovano u nekakav materijal koji liči na stiropor ali je bio puno mekši, savitljiviji, nije se kidao. Jednog vjetrovitog jutra kakvih ovdje zna često biti, vjetar je donio komad tog materijala na terasu mog restorančića. Kako je bilo vjetrovito i kako nikoga nije bilo stao sam razgledati taj komadić materijala i pomislio kako ne bi bilo loše od toga napraviti podmetače za stolice, jer materijal je bio lagan, mekan, nije se kidao, a izgledao je kao nešto što se lako pere.
Odšetao sam do gradilišta hotela i vidio da pristojne količine tog materijala koji se činio idealnim za podmetače, leže razbacane po svuda, ne odavajući utisak da je to nešto nekome potrebno. Uzeo sam par tabli i pokušao doći do restorana. Kažem pokušao jer je vjetar poprilično puhao, pa se na momente nije znalo vučem li ja te table ili one mene nose kuda im se prohtije. Nakon nekoliko kompliciranih matematičko - fizičkih proračuna koji su uzimali u obzir smjer i jakost vjetra, putanju koju želim preći i površinu tabli koje nosim, uspio sam nekim čudom doći do zavjetrine restorana, izazivajući pritom dovoljno glasne, da se čuju, količine smijeha kod konobara ostalih restorana i kafea, koji su besposleni zbog vjetra, moju muku doživljavali kao zgodnu zabavu.
Kako se stvari nikada ne događaju slučajno nego za sve postoji pravi razlog i vrijeme, u trenutcima dok sam pokušavao, table materijala izrezati u kružne oblike, iako mi baš nije uspijevalo držati se zamišljene linije kružnice, u restoran je ušao Norvežanin.
Norvežanin je bio visok dva metra, imao je ruke kao lopate, ja sam razmišljajući o tome zaključio da svi Norvežani, a on je bio jedini Norvežanin kojeg sam ikada upoznao, moraju imati tolike ruke i da je to vjerojatno genetskim prilagodbama uzrokovano zbog velikih količina sinjega kojima Norveška obiluje. Norvežanin je bio moler, idealno građen za taj posao, zbog visine i zbog činjenice da mu ljestve nisu potrebne. Dojadilo mu je da bude moler i da bude u hladnoj Norveškoj. Odlučio je da će biti slikar, jer ipak u boje se razumije i odlučio je da će biti slikar na Mauricijusu, jer ipak na Mauricijusu je puno toplije. Prodao je sve što je imao, spakirao nešto stvari u malu Adidas sportsku torbu, kupio kartu, sjeo na avion i na Mauricijus.
Kada je stigao, iznajmio je mali stančić i kupio pribor i počeo slikati, slikao je sve dok je imao novaca koje je ponio sa sobom iz Norveške. Slike je pokušavao prodati turistima koji su iz svih krajeva svijeta dolazili na otok. Osim kojeg mornara, koji je kontakt s kopnom, nakon podosta vremena teturajućeg hodanja uzrokovanog valovima, zamijenio teturajućim hodanjem uzrokovanim alkoholom i kome se u alkoholom nabijenoj glavi, Norvežaninova slika učinila dobrom i nije imao kupaca. Iako nisam neki stručnjak za umjetnost, pogotovo za slikarstvo, mora se priznati Norvežanin je itekako dobro znao razmutiti boje da budu pune i jasne, ali one velike ruke na platnu, kistom nisu znale te boje posložiti u nešto suvislo, ustvari slike su mu ličile na radove djece iz prvih razreda osnovne škole i to one malo manje talentirane.
Kada je ostao skroz bez novaca, njemu onako velikom i plavom i crvenom, jer nikako na ovom suncu njegova koža nije mogla poprimiti drugu do crvene boje, osmjehnula se sreća. Amerikanci su počeli graditi hotel i trebali su radnike, a kako je Norvežanin bio moler (i to su trebali), a uz to znao je i koliko toliko engleski, zaposlili su ga. I Norvežanin je opet bio moler, doduše ne u hladnoj Norveškoj , već na toplom Mauricijusu, ali i to je nešto.
Ušao je Norvežanin tako šepajući, jer je negdje iskrenuo onu veliku nogu, pa nije mogao raditi. Vidjevši me kako se mučim sa rezanjem podmetača, nakašlje se i važno, na mješavini engleskog i francuskog (naime mi doseljenici smo međusobno koristili i engleski i francuski, a najčešće smo ga miješali, stvarajući neki novi, naš jezik), zaključi da je to izvanredan materijal i da bi ga on mogao za mene oslikati. Poznavajući njegov rad, poklonio mi je jedanput neku svoju sliku, za koju sam mu kasnije na njegovo pitanje zašto ju nigdje ne držim, morao slagati da sam ju poslao starcima kući, dogovorili smo da će ih ipak samo obojiti u razne boje.
Tako sam ja dobio najbolje podmetače za stolice na čitavom Mauricijusu, na pitanja ostalih vlasnika lokala, odgovarao sam da mi je to poslao kolega iz Amerike, koji radi u NASA-i i da tako nešto slično koriste Amerikanci u svom svemirskom programu, za opremanje unutrašnjosti letjelica. Da li su mi povjerovali ne znam.
Tako sam nakon što su sve stolice bile posložene i spremne čekale eventualne goste, sjeo na svoje mjesto jer i ja sam imao svoju bolju i svoj stol i svoju stolicu i zagledao se u plažu. Plaža je bila pusta, vjetar je puhao, jedino su jahači na daskama, pokušavali krotiti valove i prkositi vjetru. Čudno sam se osjećao. Osjećao sam se kao netko tko ima sve i netko tko nema ništa.

nastavak slijedi….